Kada smo ušli u Europsku uniju, prije punih 12 godina, odnosno 01.07.2013. godine, bili smo 28. članica, a danas, sve i da smo najgori po bilo kojem pitanju, uvijek ćemo biti barem jednu stepenicu iznad, odnosno 27. po bilo kojem poretku. Naime, Europska se unija s našim dolaskom više nije povećavala već se smanjila s 28 na 27 članica zbog izlaska Velike Britanije. Je li Europska unija profitirala našim ulaskom i je li izlazak Velike Britanije koincidirao slučajno ili ne to će ostati nepoznanica. Činjenica je da nakon Hrvatske, Vlada Europske unije više nikada nikom nije dozvolila ulazak.
Prema zadnjim izvještajima Europske komisije, kreditni rejting i cjelokupno gospodarstvo naše države je stabilno i u blagom porastu, te se temelji na dvije osnovne grane: na pomoći iz Europske unije i turizmu.
Pomoć kao svaka pomoć, uvijek je dobiva onaj koji ima manje ili nema, a onaj tko je bogatiji izdvaja jedan dio svog profita da bi ovom slabijem bilo bolje. E, pa danas smo mi ti nerazvijeni i potrebiti koje Europska unija redovito pomaže i upravo ta pomoć čini jednu od dvije osnovne grane našeg gospodarstva, stvarno lijepo od njih.
Druga, i u stvari jedina, grana o kojoj ovisi naše gospodarstvo je turizam jer na pomoć utjecaja nemamo.
Turizam je u našoj državi na prekretnici jer onaj masovni turizam koji je bio prisutan u mračno doba socijalizma, onaj masovni kamperski i hotelski turizam B kategorije ili, što bi hotelijeri danas rekli, hoteli s do 3 zvjezdice, više nije u povojima naše demokracije kasnih 90-tih i ranih 2000-ih bio poželjan, te smo u nedostatku velikih inozemnih investitora morali animirati lokalno stanovništvo za bavljenjem turizmom i oni su manje-više poprodavali svoju djedovinu da bi postali mali iznajmljivači. U to vrijeme država je bila razrušena, opustošena dugogodišnjim ratom, istrošena zbrinjavanjem većeg broja prognanika i izbjeglica, obnovom kuća razrušenih u ratu i takav vid prihoda bio je i više nego potreban. Uzgred budi rečeno, bili smo daleko od Europske unije miljama i miljama i to ne običnih već svjetlosnih godina.
Danas je Hrvatska u nečemu prva, ne dvadeset i sedma, već prva u Europskoj uniji i to po inflaciji, odnosno po padu vrijednosti novca i to ne bilo kojeg novca nego onog najboljeg novca, europskog eura.
Cijene divljaju, poslodavci ne mogu pratiti plaće državnog sektora jer pomoć Europske unije stiže državi, odnosno državnom sektoru, a poduzetnici se za svoju plaću moraju izboriti na tržištu prema pravilima zakona ponude i potražnje koji ne poznaje milostinju odnosno riječ pomoć. Biznis je surov i tako je oduvijek bilo. U tome ima i neke poduzetničke čari i izazova, pa čak i takmičarskog duha, ali igra mora biti fer i poštena jer ovakva nema smisla, ne možete igrati košarku ili bilo koji drugi sport jedan protiv petorice. Jedinice lokalne samouprave, komunalna poduzeća i razno razne agencije i slični gospodarski subjekti koji su na ovoj ili onoj vrsti proračuna prate igru države i participiraju u primanju onog dijela pomoći po ključu na koji se država odluči. Sada nam više ne odgovaraju privatni iznajmljivači, danas postoje strani bogati hotelijerski lanci koji su zainteresirani za našu obalu i od kojih je zarada puno bolja i veća. Ni mali poduzetnici nisu više baš optimalni jer u Europskoj uniji postoje ozbiljni bogati kapitalisti koji imaju korporacije i koji vole uživati u našem ”suncu i moru”.
I kako dalje?
Nema problema, mali poduzetnici su uvijek svuda preživjeli pa će tako biti i u Hrvatskoj, svaka kriza dođe i prođe i doći će vrijeme kada će nas se opet sjetiti i shvatiti da ne mogu glavni stup društva biti milostinja ili pomoć i da svaka milostinja ima svoj vijek upotrebe, a da su zakoni ekonomije univerzalni, svevremenski i konstantni. A do tada, što bi mi u Istri rekli, use, nase i podase.